Treća tribina teorijskih razgovora "Socijalni klijentelizam i kontradiktorni socijalni mozaik kao okvir razvoja javnih politika u Hrvatskoj, Zagreb, 1. lipnja 2016.

zrinscak
Institut za javnu upravu organizirao je još jednu, treću po redu tribinu teorijskih razgovora iz područja javne uprave, namijenjenu svim svojim članovima - pripadnicima akademske zajednice, profesorima, docentima, asistentima, studentima doktorskih i diplomskih studija javne uprave, političkih znanosti, prava, socijalnog rada, ekonomije i drugih društvenih znanosti, a podjednako i stručnjacima-praktičarima zaposlenima u javnom sektoru koji žele proširiti postojeća znanja i primijeniti ih na stjecanje novih uvida u njihove svakodnevne dužnosti. Voditeljica teorijskih tribina je izv. prof. dr. sc Gordana Marčetić s Katedre za upravnu znanost Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.

Zamisao i cilj ovog tipa tribina jesu razgovori i razmjene znanja o određenoj temi sa stajališta suvremenih teorijskih i doktrinarnih usmjerenja, koncepata i okvira, koji su u suvremenim ekonomskim i društvenim uvjetima u Hrvatskoj i diljem Europe i svijeta nužni za razumijevanje i/ili objašnjavanje zakonitosti zbivanja i pojava u javnoj upravi, radi unaprjeđenja organizacije i funkcioniranja sustava javne uprave. Tribine su strukturirane na način da uvodno izlaganje o nekoj temi okupljenima predstavlja jedan član akademske zajednice, nakon čega publika komentira te se otvara rasprava.

Do sada su održane dvije takve znanstvene tribine, prva na temu „Problematika objašnjenja i razumijevanja u društvenim empirijskim znanostima“ čiji je uvodni govornik bio umirovljeni prof.dr.sc. Stjepan Ivanišević te druga tribina „Strategije istraživanja u društvenim znanostima“ na kojoj je izlagao prof.dr.sc. Duško Sekulić s Katedre za sociologiju Pravnog fakulteta u Zagrebu. Treća tribina održana je 01. lipnja 2016. u zgradi Pravnog fakulteta u Zagrebu, Ćirilometodska 4, na kojoj je uvodno izlagao prof. dr. sc. Siniša Zrinščak s Katedre za sociologiju Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu na temu Socijalni klijentelizam i "kontradiktorni socijalni mozaik" kao okvir razvoja javnih politika u Hrvatskoj.

Zrinščak je predstavio svoju tezu da ideje javno-političkih reformi koje su eksplicitno ili implicitno utemeljene na općoj teorijskoj perspektivi modernizacije i europeizacije ne uspijevaju  adekvatno utemeljiti reforme niti ih provesti. Prvi aspekt takve teze je teorijski i polazi od nedostatnosti teorije modernizacije i na njoj utemeljene kognitivne europeizacije, a osobito klasičnih modela socijalne države, za razumijevanje razvoja socijalne politike koja je, suprotno ovim teorijama, kontradiktorna, višeznačna, neujednačena i podložna vrlo različitim ideološko-interesnim utjecajima. Naime, model socijalne države Esping-Andersena u postindustrijskom društvu nailazi na dualizam: jezgra radne snage u nekoj državi (njezini državljani) zaštićena je institutima socijalnog osiguranja, dok druga skupina (imigranti, azilanti, itd.) nisu. Zrinščak propituje dominantan teorijski okvir analize - dihotomiju europeizacija-retradicionalizacija, pri čemu europeizacija u tranzicijskim zemljama nije toliko doprinijela radikalnom zaokretu u kreiranju javnih politika koliko institucionalnim reformama, retradicionalizacija je pogrešan pristup jer podrazumijeva postojanje prethodne- modernizacijske faze, koja često u bitnome izostaje. Drugi aspekt je pokušaj razumijevanja hrvatske socijalne države kao (bitno) socijalno-klijentelističke; iako je još nedostatno teorijski i empirijski utemeljen, može razotkriti strukturalnu utemeljenost nekih bitnih osobina razvoja socijalne države u Hrvatskoj. Naime, socijalni klijentelizam se prema Zrinščaku razvio od „zarobljene“ (captured) socijalne politike u kojoj zbog ograničenih sredstava postoji vrlo mali manevarski prostor u kojem su svoje interese nametnule dvije društvene skupine- umirovljenici i branitelji, koji svoju političku podršku određenoj političkoj opciji uvjetuju ostvarivanjem neke materijalne koristi (novcem, uslugama, pravima).

U raspravi su sudionici istaknuli vrlo zanimljiva pitanja: koji su motivi stvaranja javnih politika: društvene potrebe ili politička produkcija, je li moguće racionalno postavljati javne politike ili to nije moguće zbog stalnih igara za moć koje osiromašuju društveno bogatstvo zbog potrebe namirenja brojnih, često suprotstavljenih interesa. Jesu li stoga važniji akteri ili institucije, je li još uvijek ono što se zbiva izvan upravnih organizacija (okolina) važnije od onog što se zbiva u njima?

Izneseni su i zaključci u pogledu potrebe za novim konceptima i terminima za analizu kojima bi se moglo zahvatiti i neformalne odnose koji u stvarnosti funkcioniraju pored ili mimo formalnih institucionalnih aranžmana (npr. samopomoć kao temelj lokalne solidarnosti socijalnih politika država Južne Europe), pri čemu koncept liberalizma više nije dovoljan. Neformalni odnosi prestaju biti eksces te nije moguće govoriti o linearnom (faznom) razvoju ako u stvarnosti zamjećujemo regresiju, niti oslanjati se na globalne trendove ako se temeljne vrijednosti upravnih doktrina razlikuju od države do države, te se zbog međugeneracijskog nerazumijevanja uvijek „uči iznova“.

*Daria Dubajić

(Daria Dubajić, znanstveni novak na Katedri za upravnu znanost, Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu/ Research Assistant at the Department of Administrative Science, Faculty of Law, University of Zagreb, e-mail: ddubajic@pravo.hr)